bs
Ribizle i ogrozdi

Ribizle se u odnosu na boju ploda dijele na: crvene (‘Rovada’, ‘Rolan’, ‘Detvan’, ‘Jonkeers Van Tets’ i dr.), crne (‘Ben Lemond’, ‘Ben Sarek’, ‘Ometa’, ‘Ebony’ i dr.) i bijele (‘Blanka’, ‘White Imperial’ i dr.), iako posljednjih godina postoje i određeni genotipovi koji imaju purpurno ili pink obojenu pokožicu ploda (‘Pink Champagne’). Različita je i namjena upotrebe njihovih plodova, čija se veličina kreće poput one kod zrna graška ili manje borovnice, a sazrijevaju sredinom do kraja ljeta. Uglavnom se radi o različitim vrstama, a ne tipovima istih, te se tehnologija uzgoja i namjena plodova umnogome razlikuju. Tako se crvene i bijele ribizle dominantno proizvode za svježu potrošnju, dok se crne koriste u industriji, pretežno kao bojadiseri za različite tipove prerađevina. U zavisnosti od kultivara plodovi ribizli mogu biti slatkog ili kiselog okusa.

Pored boje i namjene plodova, ribizle se još razlikuju i po sistemu uzgoja koji je prvenstveno prilagođen biološkim i morfološkim osobinama biljaka, te se crvena ribizla gaji u sistemu vitkog jedno, dvo ili troosovinskog vretena, kao i kordona, a crna dominantno u grmovima.

Ogrozdi spadaju u rod Ribes zajedno sa ribizlama i predstavljaju autohtone vrste na sjevernoj hemisferi kroz Evropu, Aziju i Sjevernu Ameriku. Kultivari ogrozda dijele se, generalno, na one prvenstveno namijenjene preradi, i druge za stonu potrošnju (konzumacija u svježem stanju). Sorte ogrozda namijenjene za preradu imaju plodove kiselog okusa, i nisu omiljeni za konzumiranje u svježem stanju, te prilikom prerade istim je potrebno dodati određenu količinu šećera za pripremu izvanrednih džemova, želea i pita. Kultivari namijenjeni za stonu potrošnju imaju dovoljno slatke plodove da se isti odmah po berbi mogu konzumirati.

Prema porijeklu ogrozdi se dijele na dvije vrste: američki Ribes hirtellum (‘Captivator’, ‘Pixwell’ i dr.) koji je autohtona vrsta na sjeveroistoku USA i južne Kanade, i evropski Ribes grossularia i R. Uva-crispa (‘Hinomački crveni i žuti’, ‘Invicta’ i dr.) autohtona vrsta na Kavkazu i Sjevernoj Africi, između kojih postoje ogromne razlike. Kultivari evropskog ogrozda su obično čista vrsta, i oni su više uobičajeni s obzirom da nose krupnije bobice (do 5 cm može biti poprečni presjek ploda), za koje se smatra da su boljeg okusa. Američki kultivari u sebi, gotovo svi, sadrže gene evropskog ogrozda, i imaju sklonost da budu više rezistentni na bolesti, a takođe se isti smatraju produktivnijim. Spram boje pokožice ploda ogrozdi se mogu podijeliti na plave ili crvene, bijele ili zelene i žute.

Promotivni Video
Saradnici
farma_usaid ppf_logo bios frost mikro_partner
Certifikati
ok-2-2013-doc6_ ok-1-2013-doc5_ 491811-fsms-2013-10-18-iqnet-pdf4_ 491811-fsms-2013-10-18-englisch-pdf3_ 491811-fsms-2013-10-18-deutsch-pdf2_ haccp-2012-heko